摘要：Identificiranje i definiranje mjerodavnog tržišta predstavlja polaznu točku u analizi koncentracije poduzetnika te je preduvjet za kasniju ispravnu ocjenu njezinih učinaka na konkurenciju na tržištu. Pri tome se učinci koncentracije na tržišno natjecanje utvrđuju s obzirom na tržište proizvoda i na određeno zemljopisno tržište. Unatoč njezinoj važnosti još je uvijek u hrvatskoj literaturi prilično slabo zastupljena ta problematika. Jedan je od razloga tome što nije moguće donijeti jedinstvene kriterije za određivanje mjerodavnog tržišta. U radu se izlažu temeljna pravna pravila za utvrđivanje mjerodavnog tržišta u pravu Europske unije i u hrvatskom pravu. Zatim se analizira četrnaest odluka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja iz područja nadzora koncentracija poduzetnika i to s obzirom na načine i kriterije identificiranja mjerodavnog tržišta u proizvodnom i zemljopisnom smislu. Osim toga, uspoređuje se europska praksa s praksom Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Nadalje, identificiraju se osnovni kriteriji za definiranje mjerodavnog proizvodnog i zemljopisnog tržišta na temelju analize odluka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Cilj definiranja granica mjerodavnog tržišta jest da se prepoznaju stvarni konkurenti i razlikuju od onih koji se ponašaju neovisno o konkurentskim pritiscima. U radu se polazi od hipoteze da se, iako postoje određene sličnosti između pojedinih predmeta u hrvatskoj praksi, identificiranje mjerodavnog proizvodnog i zemljopisnog tržišta u najvećoj mjeri temelji na arbitrarnoj procjeni od slučaja do slučaja, a samo u rijetkim slučajevima na kvantitativnim analizama. Test hipotetskog monopoliste (SSNIP test) u hrvatskoj se praksi ne koristi. Detaljna analiza konkretnih slučajeva pokazuje da se odluke Agencije temelje na procjenjivanju konkurentskih pritisaka analizom zamjenljivosti potražnje, ali ne i na zamjenljivosti ponude i potencijalne konkurencije.
