摘要：Predviđeno je carevanje znanosti, a znanstvenici su već zasjeli na pijedestal. Vrijeme je da se zapitamo što su im prioriteti, obogaćuju li znanje ili se pretvaraju u menadžere s doktoratom iz prirodnih znanosti, upitnih etičkih prosuđivanja te djelomične znanstvene spoznaje. Postmoderna zapadna kultura lišena je metafizičkog temelja, a njezin subjekt zaslijepljen je željama za napretkom i efikasnošću. Život i opstanak su u rukama znanstvenih genija despotskih sklonosti, ali i znanstvenih analfabeta koji u njih imaju apsolutno povjerenje. Na pragu obećane, ali ne i obećavajuće ere posthumanizma evidentno se intenzivira osjećaj umreženosti svih stvorenja. On se izražava se kroz načelo opreznosti, bioetičke projekte i kršćansko-personalistički stav koji poziva čovjeka na brigu i solidarnost, na preispitivanje svog odnosa prema životu i osobi, ali i prema svom traganju za istim.
