摘要：Zahvaljujući prije svega ispravnom hermeneutičkom iščitavanju biblij¬skih i teoloških izričaja koji se odnose na dovršenje svijeta i čovječanstva, eshatologija, usmjerena prividno objektivnom opisivanju daleke budućnosti, promijenila se postupno u teologiju nade. Njen objekt nije više samo cilj kome se nadamo, nego i nada koja je tom cilju usmjerena. Eshatologija nije samo rasprava o budućnosti, nego i o sadašnjosti ukoliko je ona usmjerena prema svome ispunjenju i dovršenju. Za suvremenu eshatološku raspravu možemo reći da je dinamična i kontekstualna, povezuje i objedinjuje sudbinu svijeta i čovjeka; naglašeno je relacijska, istodobno osobna i komunitarno-eklezijalna, usredotočena na Isusa Krista kao eshatološki događaj. Autor u članku, pored spomenutih odrednica suvremene eshatologije, posebno analizira ikonološke i pneumatološke korijene kršćanske nade. Čovjek kojeg je i kakvog Bog objazno u Isusu Kristu, u njegovom životu, smrti i uskrsnuću, temelj je naše nade. To je upravo ono čemu se kao kršćani smijemo nadati.
