摘要：Rousseau daje prikaz razvoja prava u kojem je konstitucija države izvedena iz principa droits de l’humanite, odnosno Rousseau traži i pronalazi prvotni akt koji u sebi sadrži i iz kojega proizlaze jednakost i sloboda, a koji je istovremeno i konstitutivni akt zajednice. On je u svome filozofijskom učenju o državi, a u suprotnosti spram svoje etike, otkrio novo područje ljudskih obveznosti po sebi, a u kojima ćudoredni osjećaj nije princip njihova prosuđivanja, već je to um kao onaj koji uviđa opravdanost tih obveznosti. To znači da se ono specifično antropologijsko utemeljenje jednakosti koje je zahtijevala Rousseauova etika pokazuje nedostatnim kada se radi o najvišim principima učenja o državi. Stoga Rousseauovo utemeljenje jednakosti u liku osebujne filozofije slobode, a koje je u opreci spram njegove etike, ima čisto racionalni karakter, jer je jedino čisti um spoznajni izvor uvjeta koji opravdavaju prisilnu vlast nad ljudima, a on je pak u jasnoj suprotnosti spram izvora spoznaje dobra i zla, a to su osjetilnost i osjećaji. To je i objašnjenje Rousseauova stava da je ćudoredna sloboda jedino moguća u državi te da slobodu jedino može imati građanin države. Medutim vjera u mogućnost slobode u državi nema svoje podrijetlo u nekakvom obožavanju države, već to proizlazi iz njegova ne-odustajanja od etike osjećajnosti, s istovremenim priznavanjem važenja pojma slobode koji se zadobiva u sferi zakonodavne države. Po Kantovu razumijevanju osnovni je cilj Rousseauova političkog mišljenja uspostaviti i osigurati neotuđiva prirodna prava individua, a koja su simbolizirana u supstanciji opće volje. Stoga se može ustanoviti da su obojica nastojala uspostaviti novu metafiziku prava, ali to ne znači da se Rousseaua može smatrati neposrednim pretečom Kantove metafizike ćudoređa i kritike praktičkog uma.
关键词：sloboda; opća volja; etika osjećajnosti; zakonodavstvo umne volje; učenje o državi; Rousseau; Kant
