摘要：Autori ovoga rada nastoje kroz pregled prakse Europskog suda za ljudska prava vezane uz pravo na život i slobodu mirnog okupljanja i udruživanja pružiti uvid članovima akademske zajednice u način postupanja te institucije i standarde koje ona razvija u namjeri da se zaštite ove temeljne demokratske vrijednosti. Strukturirano se izlaže podnesak tužiteljice koja smatra da su joj (ne)postupanjem države X, stranke Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrijeđena prava iz čl. 2., 10., i 13. Konvencije te je kao takva, nakon što je iscrpila sva pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u domaćem pravnom sustavu, ovlaštena izravno se obratiti Sudu u Strasbourgu. Specifičnost ovoga slučaja leži u činjenici da je podnositeljica zahtjeva majka dječaka preminulog za vrijeme mirnih demonstracija i što se na neki način i ovdje manifestira karakteristični modus operandi Suda koji primjenjuje Konvenciju kao živo slovo te ekstenzivno, u cilju djelotvorne zaštite ljudskih prava, tumači sve njene odredbe pa tako i onu da je ovlaštenik na podnošenje zahtjeva isključivo osoba čije je pravo povrijeđeno. U radu se razrađuju i pravo na mirno okupljanje, za koje autori smatraju da je tužiteljičinom sinu bilo uskraćeno prekomjernom uporabom sile policijskog djelatnika koja je na kraju rezultirala i smrtnim ishodom, te pravo na učinkovito pravno sredstvo koje je tužiteljici uskraćeno zbog neprovođenja temeljite istrage slučaja od strane države X te njenih drugih neadekvatnih postupaka.
关键词：Europski sud za ljudska prava; Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; pravo na život; pravo na mirno okupljanje; mirni prosvjed; policijske ovlasti
