摘要：Ovaj tekst predstavlja dalji razvoj teme započete u posljednjem članku o temelju i metodologiji novoga pristupa nauku o objavi i nadahnuću. Autor prvo objašnjava ulogu modela i ustroja pretpostavki u teologiji, a potom nastavlja s analizom pojmova objave i nadahnuća u tzv. 'klasičnom modelu', razvijenom od Origena, Augustina, Tome Akvinskog, do današnjih protestantskih konzervativnih stručnjaka poput Carla Henryja. Ustroj pretpostavki klasičnog modela počiva na filozofskim školama platonizma i aristotelijanizma, koje su bile prilagođene kršćanstvu u srednjevjekovnoj filozofiji. Njegova je glavna točka realizam u metafizici i intelektualizam u teoriji spoznaje. To logički povlači ulogu biblijskog pisca kao pukog pasivnog oruđa Svetog Duha. Istine otkrivene u Bibliji imaju se shvatiti samo u njihovom neprolaznom smislu, bez obzira na mnoge povijesne činjenice. Implikacija je takvog gledišta da se samo neki dijelovi Pisma imaju smatrati kao izvor teologije.
