摘要：Kristova smrt i uskrsnuće iz groba u samom su srcu plana spasenja. Golgota je bila konačni Božji odgovor na ljudsku sudbinu. Kristova je žrtva opisana kao “jedanput zauvijek” (Heb 10,10), koja vrijedi “zauvijek” pa je prema tome neponovljiva (r. 12). Križu ne možemo dodati ništa što bi nadopunilo njegovu moć pomirenja i okajanja. Isus, koji je u svojem životu bio pobjednik nad kušačem (Mt 4,1-11; Heb 4,15), došao je uništiti đavolska djela (1 Iv 3,8). Njegova pobjeda nad silama zla nama omogućuje pobjedu nad grijehom (Otk 12,11), kao i konačno uklanjanje zla s našeg svijeta (Otk 20,9-15). Isticanje konačnosti Kristove smrti pomirenja u Novome zavjetu navelo je neke na zaključak da je Njegovo djelovanje za naše spasenje završilo s križem. Ovo zahtijeva podrobnije objašnjenje. Nakon što je na Zemlji dovršio djelo zbog kojega je došao (Iv 17,4.5; 19,30), Krist “je uznesen na nebo” (Dj 1,11) “da može zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (Heb 7,25), sve do svojeg drugog dolaska kad će se pokazati “bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje” (Heb 9,28). Između ova dva pola, križa i slavnog Gospodnjeg povratka, Krist je kraljevski svećenik, “službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek” (Heb 8,2), zagovornik (1 Iv 2,1) i posrednik za one koji vjeruju u Njega (Rim 8,34). Kao naš Veliki svećenik, Krist služi zaslugama svoje žrtve onima koji Mu se približe, što je isto tako bitno za naše spasenje kao Njegova posrednička smrt. Svećenička služba našega nebeskog Velikog svećenika prikazana je u starozavjetnom žrtvenom sustavu, posebno u hebrejskom Svetištu, načinjenom prema “uzorku” koji je Bog pokazao Mojsiju (Izl 25,9), a ukazivao je na nebesko Svetište. Iz tog razloga proučavanje Svetišta i službi u njemu ne samo što pojašnjava značenje izvedenih obreda, već osvjetljava i Kristovu nebesku službu.
