出版社：Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
摘要：Pod okvirnom temom „Aktualnost pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes“ (1965.) u članku se najprije ukratko ukazuje na važne inspirativne momente ove Konstitucije s obzirom na otvaranje Crkve svijetu i promjeni pretkoncilske paradigme obrane i osuđivanja u paradigmu susreta i dijaloga sa svijetom. Potom se ističe važnost novosti antropologije, metodologije te jezika pastoralne konstitucije kao vrlo inspirativnih momenata i za današnje pastoralno djelovanje. U posebnim cjelinama obrađuju se dijalog i zajedništvo. Unutar dijaloga postavlja se poveznica između postavki pastoralne konstitucije i našega vremena i to s obzirom na unutarcrkveni dijalog, dijalog na koji Konstitucija poziva teologe, dijalog s ateistima i protivnicima (neprijateljima) vjernika i Crkve. S obzirom na zajedništvo naglašava se važnost ekleziološke postavke ove Konstitucije, razumijevanje Crkve kao „Božjega naroda“ (etnički, vulgarno, supkulturno ili biblijski?) koja je ustvari communio-ekleziologija Koncila, posebno dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium. Pastoralna konstitucija inzistira da je Crkva „služiteljica“ čovjeku i svijetu, kvasac novoga zajedništva ljudi s Bogom i ljudi međusobno. To se zajedništvo, kao i u dijalogu, ostvaruje u koncentričnim krugovima, od najbližih do protivnika/neprijatelja. Ne ostvaruje se u getoiziranim, izoliranim crkvenim (ni duhovnjačkim) zajednicama, ni u Crkvi kao nekom paralelnom društvu ili protudruštvu, nego usred svijeta, poput Isusa i njegove učeničke zajednice, među ljudima u srcu svijeta, ali ne na svjetovan, nego na evanđeoski način.
关键词：Koncil; Gaudium et spes; communio-ekleziologija; pastoral; dijalog; zajedništvo; Crkva kao „Božji narod“; Crkva kao „služiteljica“ čovjeku i svijetu.
