摘要：Polazeći od procesa scijentizacije kao konsekvence znanstvene i tehnološke revolucije, koji rezultira profesionalizacijom poljoprivrednog rada na obiteljskom posjedu i urgentno nalaže oblikovanje primjerenoga cjelovitog sistema profesionalnog obrazovanja poljoprivrednika, te od činjenice da je razvoj vitalnoga individualnog posjeda (gospodarstva) pretpostavka izlaza seljaštva i poljoprivrede u Jugoslaviji iz krize, autor propituje efekte scijentizacije na profesionalizaciju poljoprivrednog zanimanja, obrazovne pretpostavke budućega individualnog poljoprivrednika i, koristeći rezultate sekundarne analize provedenih istraživanja, utvrđuje obrazovnu situaciju seljaštva u Jugoslaviji kao realnu pretpostavku sudjelovanja u započetoj i očekivanoj transformaciji individualne poljoprivredne proizvodnje. Analizom aspekata scijentizacije poljoprivredne proizvodnje (ukupnost konsekvencija očekivanih• znanstvenih i tehnoloških prodora po predmet, sredstva, način, strukturu, organizaciju i karakter rada), autor pokazuje pravac i brzinu profesionalizacije i dokazuje ključnu ulogu znanja kao tzv. konačnog resursa, a time i neophodnost formiranja stručnog obrazovanja poljoprivrednika, jednoga od važnih odgovora na buduće izazove . Rezultati istraživanja provedenih na uzorcima poljoprivrednog pomlatka i poljoprivrednih domaćinstava te obrade podataka popisa stanovništva, potvrđuju da je obrazovna struktura poljoprivrednika daleko nepovoljnija od istovrsne strukture drugih kategorija aktivnog stanovništva u Jugoslaviji, ali i da postoji afirmativan stav prema potrebi uvođenja posebnoga stručnog obrazovanja za poljoprivrednike. Na osnovi analize dosadašnjeg osposobljavanja poljoprivrednika i prethodnih rezultata, autor iznosi osnovne elemente produktivnoga stručnog osposobljavanja koje bi omogućilo fleksibilan i stvaran odgovor na izazove transformacije poljoprivrednog rada i proizvodnje.
