出版社：Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
摘要：Vjera je uvijek svojevrsna avantura u koju se čovjek upušta. S jedne strane dar, s druge strane to je i vlastiti stav koji mora biti dosljedan i u skladu s jedne strane s Bogom, s druge strane s društvom u kojemu se čovjek kreće. U pozadini naše riječi “vjera“ stoji hebrejski izraz “aman“, koji je preko Septuaginte i Vulgate dospio k nama. Prilog donosi etimologiju hebrejske riječi, koja je polazna točka za daljnja teološka razmišljanja. Ova se riječ pojavljuje u hebrejskim oblicima “nifal“, “hifil“, te isto tako nalazimo derivate “amen“, “emuna“ i “emet“. Donosi se pregled najvažnijih biblijskih mjesta koja sadrže spomenute izraze. Klasična su mjesta o kojima se u teologiji najviše govori Post 15,6; Iz 7,16; 2 Sam 7. Radi se o intenzivnim oblicima (hifil) koji i jezično daju na znanje da se radi o ozbiljnoj stvari, o stavu osobe. Abraham je povjerovao riječima Božjim, imao pouzdanja u njih i zbog toga je bio nagrađen. On tako postaje prototipom vjernika. Prorok Natan dolazi Davidu i govori mu o budućnosti, ne doma što ga David želi graditi Gospodinu, nego njegove obitelji, njegove loze. Ona će stajati, postojati čvrsto pred Gospodinom. Prorok Izaija govori Ahazu u delikatnom političkom trenutku da bi bilo bolje pouzdati se u Gospodina, imati vjeru, povjerenje u njega, nego sklapati saveze s ljudskim moćnicima, koji su nestalni i čija sudbina nije izvjesna. Glagolski oblici na svoj način izražavaju ono kakav bi čovjek vjernik trebao biti: ako je vjernik, onda vjeran Bogu.
