摘要：Otočić Sveti Petar nalazi se u neposrednoj blizini otoka Ilovika, te zajedno s njime tvori kanal vrlo povoljan za sidrenje brodova s plitkim gazom te za sklanjanje od svih tipova vremenskih nepogoda, posebice bure za zimskih, te rijeđe ljetnih mjeseci. Ovako povoljnim pomorskim karakteristikama pridružuje se i činjenica da se ovo malo otočje nalazi na samom rubu dubokog kvarnerskog zaljeva, te tako omogućuje relativno brzu komunikaciju s lokalnim sjeverno-liburnskim centrima, bez dubljeg zadiranja u Kvarner i napuštanja glavne pomorske rute koja je spajala Sjeveroitalski i istarski prostor s ostatkom Dalmacije, upravo putem pogodnih i zaštićenih prolaza među kojima se svakako nalazi i ovaj Ilovički. Zasigurno su na otočiću Svetom Petru upravo iz ovih razloga nikli lokaliteti gotovo nevjerojatnih dimenzija u usporedbi s malom veličinom otočića. Tako smo tijekom 2011. godine imali prilike geodetski snimiti vidljive ostatke oveće rimske maritimne vile, čiji ostaci nepobitno dokazuju njenu pomorsku funkciju. Od prepoznatih prostorija izdvojit ćemo onu centralnu čije se tlocrtne karakteristike približavaju onima većih skladišnih prostora rimskoga doba. Pridodamo li ovdje i nalaz nadgrobnog natpisa pronađenog na susjednom Iloviku prilikom iskopavanja crkve Svetog Andrije pod vodstvom arheologa Ranka Starca, koji spominje mogućeg vlasnika vile, člana obitelji Kornelija, edila i quattorvira Aquileie, spomenuta vila dobiva i novu dimenziju. Za pretpostaviti je da se upravo izgradnjom ove vile, koja je mogla pripadati akvilejskom magistratu, željelo upravljati i kontrolirati ne samo pomorski put, već prvenstveno i protok robe te trgovina između Istoka i Zapada, te možda čak i količina robe koja je ulazila u Kvarnerski zaljev. U tom bi se slučaju otočić Sveti Petar ne samo nalazio na prometnom putu, već bi zapravo predstavljao i svojevrstan “robni” centar, iz kojeg je roba mogla biti lokalnim pomorskim putevima dalje prosljeđivana prema centrima kao što su Senia, Tarsatica ili pak prema drugim, otočnim centrima dublje uvučenim u kvarnerski zaljev, kao što su primjerice Arba ili Curicum. Isto je tako danas neosporno da se u neposrednoj blizini spomenute vile nalazi i jedna od većih bazilika na Kvarneru – širine punih 20 m, dok joj se dužina može pretpostaviti na oko 39 m – koja se očito ne nalazi slučajno upravo na ovome mjestu. Ova je građevina, koja je bila i predmetom dvogodišnje istraživačke kampanje, bila do sada poznata samo kao ostatak benediktinskog samostana spomenutog jednom donacijom iz 1071. godine. Do sadašnji istraživači uglavnom su smatrali da se ovaj samostan smjestio unutar ostataka bizantske utvrde ranga kastela. Nakon izrade detaljne analize elevacija sačuvanih prosječno do 4 m visine, uz otvaranje sondi u recentnoj žbuci, te nekoliko sondažnih istraživanja u unutrašnjosti i izvan građevine (opsežnija istraživanja nisu moguća radi ilovičkog groblja koje se danas nalazi u interijeru) možemo tvrditi da se zapravo radi o ovećoj bazilici akvilejskog tipa, trobrodnoj crkvi s ravnim začeljem i upisanom apsidom flankiranom dvama aneksima, te s vestibulom u pročelju. Ovakav tip crkve, koji bi više odgovarao gradskom okruženju negoli malom kvarnerskom otočiću, zasigurno na tom mjestu prenosi jasnu poruku. Možemo pretpostaviti, nažalost bez mogućnosti sigurne provjere, da ona predstavlja kontinuitet važnosti Svetog Petra na plovnom putu, što neizravno ukazuje na kontinuitet plovidbe istim rutama kroz razdoblje kasne antike, a smještanje samostana unutar njenih zidina potvrđuje taj isti kontinuitet i kroz razdoblje srednjeg vijeka.
