摘要：Nove studije brodske arheologije naglašavaju da je u rimsko doba postojao suživot raznih brodograđevnih tradicija, prilagođenih različitim potrebama plovidbe a dijelom i specifičnostima lokalnih tradicija. Na vrlo prostranom dijelu Jadrana, koji se proteže od sjeverno-istočne Italije do Dalmacije, a obuhvaća i Norik, niz trupova šivanih lađa omogućuje konačnu identifikaciju raznih regionalnih tradicija, karakterističnih za plovidbu morem i rijekama. Ovaj se rad nadovezuje na naš članak, objavljen u jednoj knjizi posvećenoj riječnim lađama “galsko-rimske” ili “keltske” tradicije te, u širem smislu, na regionalne brodograđevne tradicije u rimskom svijetu (BOETTO, ROUSSE 2011). Polazeći od ponovnog istraživanja trupa plitke riječne lađe iz Lipa (Ljubljana, Slovenija), čija su tehnička obilježja – posebice spajanje dasaka šivanjem – vjerojatno pod utjecajem jadranskog primorja, predlaže se ponovno proučavanje studija o šivanim trupovima na Jadranu. Postoji razlika između morskih i riječno-morskih šivanih lađa zapadne obale (od ušća rijeke Pad do Akvileje) i lađa s istočne obale. U tradicionalnoj izgradnji riječnih lađa ravnog dna predrimskog supstrata u jugoistočnoj Europi, analiza omogućuje također razlikovanje dva podskupa: prvi otvoren jadranskim utjecajima i drugi koji nije ni pod kakvim mediteranskim utjecajem. Očuvani ostaci trupa u Lipama, dugi 30 metara i široki otprilike 5 metara, otkriveni su 1890. godine, 300 m dalje od današnjeg toka rijeke Ljubljanice (slike 1 - 6). Ova je plitka lađa velikih dimenzija bila posebno namijenjena za prijevoz teškog tereta i za plovidbu po mirnim vodama. Datacije te lađe su različite: kreću se između X. i V. stoljeća prije Krista (MÜLLNER 1890) i željeznog doba (SALEMKE 1973). U novije je vrijeme Gaspari predložio, na temelju novih analiza metodom aktivnog ugljika na još očuvanim dijelovima, dataciju na početak I. stoljeća poslije Krista, u razdoblje vladavine cara Augusta i razvoja kolonije Emone/Ljubljane (GASPARI 1998a; 1998b; 2009). Spoj šivanih dasaka ravnog dna i bokova jedna je od posebnosti lađe iz Lipa. Shema stvaranja i završni nacrt ovih prošiva ipak nisu posve jasni zbog određenih nepodudaranja u izvorima (slika 7). Ova lađa međutim ima i druge važne osobitosti među kojima je ravno dno, bez kobilice, bokovi s platicama spojenim stično; jedno monoksilno izdubljeno deblo koje omogućuje prolaz između dna i bokova; spoj rebrenice i oplate od drvenih klinova; prisutnost klinova, barem na bokovima, koji su se koristili u fazi koja je prethodila spajanju lađe; učvršćivanje trupa pomoću biljnih vlakana postavljenih iznad spojeva među daskama i pričvršćivanje prošavima. Lađa iz Lipa tradicionalno se veže za Jadransko more, posebno za primjere šivanih lađa koje se nalaze u području između ušća rijeke Pad i Akvileje, tj. za regionalnu tradiciju za koju se predlaže naziv „rimsko-padska“. Obilježava je sustav spajanja oplata s prekriženim šavovima (ponekad koristeći spojeve utora i jezičaca u gornjim dijelovima trupa), dok je spoj oplata i rebrenica napravljen dr- venim klinovima ili vezanjem. U sklopu ove „rimsko-padske“ tradicije moguće je razlučiti dva podskupa (slika 8) : prvi obuhvaća riječne lađe ravnog dna, poput trupova Stella (počeci I. stoljeća poslije Krista), Corte Cavanella 2 i vjerojatno Corte Cavanella 1 (počeci II. st. poslije Krista), Cavanella d’Adige (II. – I. st. prije Krista); drugi obuhvaća riječno-morske lađe obilježene aksijalnim sustavom (kobilica – daska) kojeg predstavljaju trupovi u Comacchiu (kraj I. st. prije Krista), Lidu di Venezia (između I. st. poslije Krista i polovice II. st. poslije Krista) te vjerojatno Cerviji (nepoznata datacija, između kasne antike i VII. stoljeća) i Pomposi (XI. st.). Ipak, lađa iz Lipa, umjesto da se spaja s „rimsko-padskom“ tradicijom sjevernog i zapadnog Jadrana, trebala bi biti bliža jednoj drugoj regionalnoj brodograđevnoj tradiciji koju obilježava jednostavniji sustav prošiva (slika 9). Ova je tradicija dobro dokumentirana zahvaljujući arheologiji istočnog Jadrana, od Istre (Zambratija) do sjeverne Dalmacije (Zaton/Nin i Caska). Trup u Zambratiji datira se između X. st. prije Krista i VI. stoljeća prije Krista, međutim, bio je predmetom samo jedne uvodne studije. Tri ostatka trupa iz Zatona/Nina male su lađe pogodne za plovidbu uz obalu iz prve polovice I. st. poslije Krista. Trup u Caski (I. – II. st. poslije Krista) ima od 9-10 m dužine i reutiliziran je u jednoj luci. Prema pisanim izvorima, tehnika spajanja pomoću šivanja koristila se na prostoru istočnog Jadrana prije rimske vladavine. Riječ je o predrimskoj tradiciji koja bi se, ako se potvrdi datacija trupa u Zambratiji, mogla nazvati « ilirska» i odnositi se na područje Strabonova Ilirika. Ipak, s obzirom da veći broj poznatih primjera potječe iz rimskog vremena, predlaže se određivanje ove tradicije istočnog Jadrana kao „rimsko-ilirske“. Ovaj pojam vodi računa o kronološkom kontekstu, rimskom razdoblju te geografskom području Strabonova Ilirika. Ovaj rad razmatra također tezu koju zastupaju neki autori (BOCKIUS 2003; GASPARI ET AL. 2006), o izravnom prijelazu iz spajanja šivanjem do spajanja s metalnim pritegama. U jugoistočnoj Europi najmanje su tri trupa ravnih lađa koji imaju ova obilježja. One su pronađene u Kušjaku u Srbiji (II. st. poslije Krista), u Sisku u Hrvatskoj (II. – III. st. poslije Krista) i, kao što je to slučaj trupa u Lipama, u Sloveniji u Ljubljanici (I. st. poslije Krista). Čini se da ta plovila pripadaju regionalnoj skupini koju karakterizira sustav šuperenja biljnim vlaknima pričvršćenim metalnim pritegama te isključivo korištenje drvenih klinova za spajanje dasaka ravnog dna s rebrenicama. Čini se da se ovaj regionalni podskup, nedovoljno poznat u sadašnjoj fazi istraživanja, ne može povezati s trupom iz Lipa. Trup iz Lipa i novi trup iz Ljubljanice poprilično su različiti u pogledu izvedbe, ali se oba datiraju u Augustovo vrijeme.
