摘要：Naseljavanje čitave zemlje, uspostava republikanske vladavine kao najstabilnije i zbližavanje naroda kroz razmjenu privrednih dobara, među kojima su rasne i religijske razlike često bile uzrok neprijateljstava i ratova, pretpostavke su postizanja vječnog mira. Ove pretpostavke Kant pripisuje "velikoj umjetnici prirodi", jer se zbivaju u sklopu egoističnih materijalnih interesa čovjeka - na razini čovjeka kao prirodnog bića, bez utjecaja njegove umske volje. Polazeći od Kantove konstatacije da je moral za postizanje pretpostavki vječnog mira nedostatan, čak nemoćan, autorica propituje opreku materijalnih interesa čovjeka i svrhe uma u Kantovoj etici. Pokazuje da Kant praktični um shvaća kao čovjekovu dispoziciju za veću potpunost svoje ljudskosti, a opreku svrhe uma i prirodnih nagnuća čovjeka identificira u posvemašnjem isključenju osjetilnih i osjećajnih poticaja iz moralnog čina. Ovo isključenje razmatra autorica povezano s Kantovim pojmom slobode, shvaćenim kao kauzalitet iz slobode umske volje.
