摘要：Autor istražuje položaj Hrvatske nakon prihvaćanja Daytonskog sporazuma. Daytonskim sporazumom osigurana je cjelovitost Bosne i Hercegovine, na temelju konsocijativnog načela, koji je izložio A. Lijphart. No, u BiH i dalje djeluju žestoki integrativni nacionalizmi, koji prenose vojnu i političku nestabilnost iz BiH u susjedne države. U Hrvatskoj samoj slabi i nestaje populistički i osvetnički nacionalizam, ali ostaje i dalje izvorni demokratski nacionalizam. Ovaj se pokazuje u svom dvostrukom zadatku: jednom koji stremi uključenju u prestižnu zajednicu europskih država i drugom koji hoće nastaviti s ujedinjavanjem cjelokupna hrvatskog etničkog korpusa. Ovaj prvi oblik nacionalizma nastoji svim snagama izboriti Hrvatskoj mjesto u Vijeću Europe, kako bi izbjegla biti dijelom zajednice balkanskih društava, kao što to planiraju eurostratezi u novoj "globalno-regionalnoj europskoj" politici. Bitno, dakle, obilježje postdaytonske Hrvatske bit će u rascjepima i suprotstavljanjima između ova dva nacionalizma; jednog, orijentiranog proeuropski i drugog integrativnog, usmjerenog na cjelovitost hrvatskog etnikuma.
