摘要：Glavni cilj ovoga rada bio je odrediti pokazatelje specifičnosti u hrvatskom jeziku. Definicija specifičnosti odnosi se na mogućnost govornikove identifikacije jedinstvenog referenta imenske fraze i na taj način funkcionira kao primarno pragmatički utemeljena kategorija, koja svoju funkciju ostvaruje u govornom, odnosno komunikacijskom činu. Također, specifičnost se kao sintaktičko–semantička kategorija u literaturi često veže uz pojmove određenosti i neodređenosti te se obično izražava članovima u jezicima poput engleskoga. Na taj se način specifičnost u literaturi definira kao kategorija koja presijeca kategorije određenosti i neodređenosti te je njezino izdvajanje za potrebe jezične analize izazovan zadatak. Također, jezici bez sustava članova, poput hrvatskoga, koriste raznorodne strategije za izražavanje neodređenosti i određenosti, kao i njima srodne kategorije specifičnosti. U radu se tako raspravlja s kojim se pokazateljima određenosti i neodređenosti u hrvatskome može povezati i ostvarivanje specifičnosti. Tri kategorije za izražavanje određenosti i neodređenosti koje se obrađuju jesu: a) kratki i dugi oblici pridjeva, b) broj jedan i c) pokazne i neodređene zamjenice. Na primjerima iz Hrvatskoga nacionalnog korpusa te Hrvatske jezične riznice pokazuje se nestanak opreke neodređenosti i određenosti u kratkim i dugim oblicima pridjeva te u skladu s time i nedostatnost ove tradicionalne gramatičke podjele za opis kategorije specifičnosti. Posebna se pažnja posvećuje funkcijama broja jedan i procesu gramatikalizacije kojime jedan u određenim kontekstima gubi svoju funkciju broja te preuzima funkciju neodređenoga specifičnog člana. Nadalje, kao dodatni pokazatelj specifičnosti u hrvatskome ističe se složena konstrukcija taj+neki, odnosno konstrukcija pokazne zamjenice i neodređene zamjenice u poziciji modifikatora imenske fraze. Na temelju korpusne analize primjera i sredstava kojima se izražava specifičnost u hrvatskome ustanovljena je klasifikacija jezičnih sredstava za izražavanje specifičnosti koja se sastoji od kategorija a) kontekstualne specifičnosti, b) poluleksikalizirane specifičnosti i c) konstrukcijske specifičnosti. Kontekstualna specifičnost se definira kao pragmatički ostvarena kategorija, dok se poluleksikalizirana specifičnost ostvaruje gramatikalizacijom broja jedan. Konstrukcijska je specifičnost izražena slaganjem zamjenica taj+neki.
关键词：specifičnost u jeziku; određenost u jeziku; jezici bez članova; hrvatski jezik
