摘要：Poklade predstavljaju narodni običaj kojim u svakodnevicu navire nered – preokreti dobra i zla, duhovnoga i tjelesnoga, realnoga i magijskoga, religijskoga i poganskoga. Razlike između “oprjeka” postavljaju se kao moguće sastavnice tumačenja pokladnih običaja. Izmiješana manifestacija tih “oprjeka” duž pokladnoga perioda odraz je pučke religioznosti, koja je pokušaj nalaženja smisla stvari i razumijevanja svijeta tražila u raznim nadzemaljskim silama, spajajući različite tradicije religioznosti, magije i mitologije. No, u sustavu katoličke religioznosti to je u različitim povijesnim vremenima rezultiralo neprijateljskim stavovima prema pokladama, najčešće izraženima verbalno i deklarativno kroz niz propovijedi. U ovome se radu razmatraju tri pokladne propovijedi – Hilariona Gašparotija (1714. – 1762.), Štefana Zagrebca (1669. – 1742.) i Mihalja Šimunića (o. 1660. – 1669.), koje se predstavljaju kao moguće interpretacije poklada od strane Katoličke crkve te svjedoče o različitim crkvenim tumačenjima pokladnih običaja. U njihovoj se analizi očituje retorika odbacivanja poklada te dijeljenje savjeta i naputaka kako provoditi pokladne dane. Narod se tim propovijedima poučavao u skladu s katoličkom moralnošću, koja je usredotočena na izbjegavanje lošega i grješnoga djelovanja, a pokladni se običaji predstavljaju kao sredstvo širenja kršćanskih istina kojima se iscrtavaju granice poželjnoga ponašanja.
关键词：poklade; pučka i katolička religioznost; propovijed; Hilarion Gašparoti; Štefan Zagrebec; Mihalj Šimunić; katolička moralnost; poučavanje
