出版社：Catholic Faculty of Theology, University of Split
摘要：Za vrijeme sužanjstva u rodnoj župi Krašiću (1951.–1960.) zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je dvije knjige katehetskih propovijedi u kojima je na temelju svetopisamske objave razradio kršćanski nauk i njegovu primjenu u slavljenju sakramenata i svakodnevnom kršćanskom životu. Ta zbirka od 140 propovijedi nosi obilježje katehetskoga štiva i cjelovitog kršćanskog nauka. U njima se autor služi biblijskim uzorima, povijesnim osobama, mislima crkvenih otaca i sabora koji su jamac katoličkoga pravovjerja. Predmet istraživanja ovoga članka jesu okolnosti nastanka tih propovijedi i starozavjetne teme u njima. Te su propovijedi izvorno autorsko djelo i odaju Stepinca kao vrsnog vjeroučitelja i katehetu, uvijek svjesna da bez poznavanja vjerskih istina ne može biti ozbiljnoga kršćanskog života. Svojim stavom i naukom zauzimao se da se vjeronauk naviješta, tumači i prenosi temeljne istine katoličke vjere, bez obzira na političke okolnosti u kojima se naviještaju. Premda izravno ne spominje da su propovijedi nastale u vremenu političkog progona Katoličke Crkve, ozbiljnost iznošenja katoličkih istina i zahtjev za njihovim primjenjivanjem u okolnostima progona odaju autora kao budna pastira i autentična navjestitelja evanđeoske poruke. Iz sadržaja i poruka starozavjetnih tema može se zaključiti da nadbiskup primjenjuje klasično katekizamsko izlaganje, koje čovjeka od spoznaje Boga Stvoritelja vodi k Bogu koji čovjeka ne napušta u trenutcima njegove slabosti, štoviše, prepun je milosrđa i smilovanja prema njemu. Stepinac tumači Božje stvarateljsko zahvaćanje u život, stvaranje vidljivog i nevidljivog svijeta, osobitost čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju, ali i pojavak grijeha i zla. Govori o Bogu kao dobrome ocu koji oblikuje izabrani narod, daje mu predvodnike u vjeri i bogoslužju, koji ga odgaja zapovijedima urezanima u njegovo srce kao zalog identiteta, opstanka i spasenja. Štoviše, on upućuje na poštivanje roditelja i poglavara, na brigu za život i osobno zdravlje i zdravlje bližnjega, na krjepost i povrjedu stidljivosti, poštivanje tuđeg vlasništva i dobra glasa. Budući da je uvijek u životu imao pouzdanje u Boga i bio vjeran svom biskupskom geslu “U tebe se, Gospodine, uzdam!”, nadbiskup je izvrsno protumačio kako grijeh očajanja može postati krjepost ufanja (Šaul i David), ali i kako krjepost vjere po uzoru na Abrahamovu biva zalog Božjeg blagoslova. Osim toga, prikazao je Mojsija kao svojevrsnu sliku Isusa Krista, vrlo vješto povezujući starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja predočujući je kao jednu nerazdvojnu cjelinu u kojoj se očituje Božja briga za čovjeka. Središnje mjesto u prenošenju nade i moralnom pridizanju Božjeg naroda on je dao prorocima, Božjim izaslanicima. Oni su navijestili Spasiteljev dolazak i “njihova proročanstva svakog čovjeka dobre volje moraju dovesti Kristu”. Proučavanje ovih propovijedi i njihova djelomična usporedba s današnjim katehetskim priručnicima omogućuje suvremenom vjeroučitelju, kateheti i svakom vjerniku bolje poznavanje zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji na temelju povijesti spasenja obrađuje velike teološke teme. Redoslijed i odabir tema prati biblijsku povijest s posebnim naglaskom na središnje likove Staroga zavjeta.
关键词：Alojzije Stepinac; katehetske propovijedi; Stari zavjet; kateheza; vjeronauk; Biblija; Bog Stvoritelj; anđeli; milost; grijeh; proroci; vjera;
