出版社：Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu
摘要：Problematika sigurnosnih mjera, tog genezom sekundarnog kaznenopravnog kolosijeka, općenito implicira dva temeljna kriminalnopolitička aspekta. U prvome redu, već tradicionalno – aspekt zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda: povijest sigurnosnih mjera, napose njihove praktične primjene, jedno je od “sivih” poglavlja novije kaznenopravne povijesti. Drugi aspekt odnosi se na problem ostvarenja njihove inicijalne kaznenopravne naravi odnosno svrhe na razini odnosa forme i sadržaja: u ovoj su se kaznenopravnoj formi, naime, nerijetko pojavljivali (i pojavljuju se) čisti represivni sadržaji. S tih načelnih pozicija zanimljivo je zakonodavno oblikovanje sigurnosne mjere zabrane pristupa internetu iz čl. 75. Kaznenog zakona, primarno u kontekstu njezine razmjernosti ograničenju osuđenikovih temeljenih prava, učinkovitosti i odnosa prema posebnim obvezama uz uvjetnu osudu, prema radu za opće dobro i prema uvjetnom otpustu. Problematika odnosa između legitimnog interesa za otklanjanjem uvjeta koji omogućuju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela i stupnja zadiranja u temeljna prava i slobode potencirana je time što navedena kaznenopravna sankcija onemogućuje korištenje širokog opsega usluga koje nemaju utjecaja na recidivizam, a istovremeno su zabačene manje intruzivne, ali jednako učinkovite mjere ograničenja pristupa internetu. Također se daje prikaz poredbenih pravnih sustava i načina na koji je u njima uređeno ograničenje pristupa toj mreži te u kojoj mjeri imaju dodirnih točaka s hrvatskim rješenjem.
