摘要：Početke moderne hrvatske dramske pedagogije valja tražiti u počecima modernoga hrvatskoga građanskog društva koje povjesničari smještaju u prvu polovicu 19. stoljeća, u kratkotrajno ali intenzivno i povijesno prijelomno razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda kad se oblikuju temelji hrvatske građanske ideologije. Ovim sustavnim nastojanjima prethode u hrvatskom kulturnom obzoru prve moderne ideje i osobna promišljanja o pedagoškoj ulozi i funkciji dramskog i kazališnog rada, koji se pojavljuju već na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, no napori njihovih nositelja i zagovornika ostaju bez neposredna odjeka i potpore u tom trenutku još nedovoljno razvijenih intelektualnih i društvenih snaga hrvatskog građanstva. Tek tridesetak godina kasnije kazalište nalazi svoje značajno mjesto u ideološkom djelovanju ilirskih preporoditelja kao važno „prosvjetno” sredstvo promicanja i oblikovanja ponajprije jezika, a time ujedno i nacionalnog identiteta te kulture, triju ciljeva koje je hrvatsko građanstvo u nastajanju upisalo u svoj kulturno-politički program. Čitavo razdoblje ilirizma i postilirizma obilježeno je upornim i uvijek iznova obnavljanim nastojanjima u kojima je kazalište shvaćano i upotrebljavano prvenstveno kao „velemoćna poluga narodnoga razvitka” i „prosvjetljivanja” naroda, dakle kao sredstvo promicanja ideoloških ciljeva, a manje kao umjetnička djelatnost. Nova paradigma kazališta kao „umjetničkog zavoda” definira se tek po utemeljenju i „službenom” osnutku narodnog kazališta kao državne ustanove 1861. godine.
