出版社：Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci
摘要：U radu smo ukratko pokušali naglasiti različitost između pojmova slijepac i slijepi u Božjoj objavi (Kur’anu) i u islamskoj Predaji (hadisu). Božja objava i Predaja kao dva osnovna izvora islama, a samim time i islamskog moralnog učenja, govore o slijepim ljudima u pozitivnom smislu, no s druge strane, osuđuju slijepce, koji kraj očuvanog vida ne vide ispravno. također je podcrtana bitnost lijepe riječi u islamskom načinu svakodnevnog življenja i izgradnje međuljudskih odnosa, i to osobito sa slijepim ljudima kojima je, zbog nemogućnosti opažanja neverbalne komunikacije, i više potrebna lijepa riječ nego osobama koje vide. Prvi dio rada posvećen je kazivanjima o Jakubu (Jakov) i Šuajbu (Jethro), Božjim poslanicima koji su bili slijepi u jednom periodu svog života. nadalje se govori o drugoj osobi, abdullahu ibn Umm Mektumu, slijepom čovjeku koji je imao posebno mjesto u svetoj povijesti, jer je bio povod objavljivanja izvjesnih kur’anskih stavaka (ajeta). Potom je ukazano i na pogreške pri prevođenju Kur’ana na bosanski (hrvatski) jezik, gdje je kod većine prevoditelja došlo do pogrešnog prevođenja riječi slijepi. Naime riječ je prevođena kao slijepac. U radu su navedene i analizirane Predaje koje govore o slijepim ljudima. U zaključku je istaknuta potreba odgovornosti, s aspekta islama, i opreznost pri korištenju riječi u govoru i komunikaciji sa slijepim ljudima.
