摘要：Sloboda izražavanja temeljno je ljudsko pravo važno kako s individualnog aspekta zaštite prava pojedinaca, tako i s aspekta razvoja demokratskog društva. Ne čudi stoga da je ovo pravo zaštićeno kroz niz međunarodnih dokumenata. Ono međutim nije apsolutno i može biti ograničeno zakonom kada je to nužno u demokratskom društvu i razmjerno potrebi zaštite vrijednosti kojoj služi. Osim toga, čl. 17. Europske konvencije o ljudskim pravima zabranjuje zlouporabu prava na način da koristeći se pravima zajamčenim konvencijom ta ili druga ljudska prava djelatno ugrožavaju ili ukidaju. Pritom posebice treba imati u vidu čl. 14. Konvencije koji štiti od diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako govor mržnje ne predstavlja zaštićeni oblik slobode izražavanja, što je u nizu presuda potvrdio i Europski sud za ljudska prava. No o pitanju kada govor mržnje treba biti inkriminiran (da li već kada omalovažava ili vrijeđa druge ili je pak nužan element nasilja) države su zauzele različita stajališta. U Hrvatskoj postoji relativno duga tradicija inkriminiranja govora kojim se potiče mržnja i netrpeljivost. Međutim, do sada postojeća zakonska rješenja u praksi se nisu pokazala djelotvornima u sprječavanju i suzbijanju ove negativne društvene pojave. Novi Kazneni zakon prati pristup Europske unije ovoj materiji, ali na koji će način i u kojoj mjeri novo rješenje zaživjeti u našoj sudskoj praksi, ostaje tek vidjeti.
关键词：rasizam i ksenofobija; sloboda izražavanja; govor mržnje; zločin iz mržnje
