摘要：Nakon iznošenja statističkih podataka o Isusovim ozdravljenjima, autor na osnovi odabranih tekstova iz evanđelja (Mt 25, 31-46; Mk 1,29-31; Lk 17,11-19; Iv 5,1-18) predstavlja njegov stav prema bolesti i bolesnicima. Općenito se može reći da ozdravljenje bolesnika spada na Isusovo mesijansko djelovanje, no njegovo poslanje ne iscrpljuje se u rješavanju zdravstvenih problema u prolaznom zemaljskom životu. Čudesna ozdravljenja koja Isus čini nemaju svrhu u samima sebi nego su znak njegove moći i prigoda da u susretu s njime čovjek stupi u zajedništvo s Bogom. Stoga sam Isus na neki način relativizira veličinu čudesnih ozdravljenja, dok kao jedan od kriterija posljednjega suda postavlja ono svakidašnje i svima moguće služenje bolesnicima i drugim ljudima potrebnima pomoći bližnjega.
