摘要：U romantizmu je jedan od najvažnijih problema – pitanje jezika. Pritom se u odnosu prema jeziku zapažaju dvije tendencije. Jedna ističe moć jezika, a druga govori o njegovoj nemoći, npr. u odnosu na ljepotu prirode ili pak u prikazivanju transcendentnoga svijeta. Prvi je slučaj (isticanje jezične moći) karakterističan za tzv. male jezike koji su u vrijeme standardizacije imali nepovoljne povijesne, društvene, ili političke uvjete. U takve jezike valja svrstati i hrvatski. S druge strane stoje "moćni" jezici, kao što je npr. ruski, koji su se razvijali bez vanjskih pritisaka i koji su mogli sebi priznati "nemoć". No takvo je priznavanje zapravo bilo izraz stvaralačke moći, u čem je sadržana paradoksalnost i transparadoksalnost književnosti. O tome najbolje svjedoči lirika Petra Preradovića, Vasilija Žukovskogo, Konstantina Batjuškova ili Fedora Tjutčeva.
关键词：hrvatski romantizam; ruski romantizam; jezična moć; jezična nemoć; Petar Preradović; Vasilij Žukovskij; Konstantin Batjuškov; Fedor Tjutčev
