摘要：Autor smatra da je zbog specifičnih hrvatskih političkih prilika teško odrediti odnos hrvatskih političkih stranaka i njihovih zapadnoevropskih uzora - to podjednako važi za socijalnodemokratske, liberalne i kršćanskodemokratske stranke. U Hrvatskoj je povijesti kršćanska demokracija bila slaba zato što nije postojala samostalna hrvatska država. Borba za ostvarenje hrvatske suverenosti uvjetovala je prevlast širokoga hrvatskog narodnog pokreta, kakav je u prvoj polovici 20. stoljeća bila Hrvatska seljačka stranka, a kao takav se i 1989. konstituira i Hrvatska demokratska zajednica. Iako je danas ostvarena hrvatska samostalnost, uvjeti ni rata ni mira onemogujuću hrvatskim strankama, pa tako i HDZ-u, da postigne punu programsku političku transparentnost. Ipak, nakon 2. Općeg sabora HDZ-a, ta se stranka nastoji profilirati kao široka narodna stranka čiji program sadrži bitne odrednice katoličkoga socijalnog nauka: zaštitu dostojanstva osobe, solidarnost, supsidijarnost, sudioništvo i težnju za zajedničkim dobrom.
