摘要：Autor pokazuje kako je (ne)etičnost demokracije određena medijacijskim mjestom politike. Ono etično u politici, a to znači i u demokraciji kao načinu političkoga posredovanja, dano je upravo u načinu, a ne u svrsi, u sredstvima, a ne u ciljevima političkog djelovanja. Ako je svrha svakog udruživanja i političkog djelovanja omogućiti pojedincima da slijede i ozbiljuju vlastito poimanje dobra, onda povijesno najviše šanse imaju oni oblici udruživanja i djelovanja u kojima najveći broj pojedinaca može slijediti i živjeti vlastito poimanje dobra. To je svakako demokratski politički poredak. Šansa, međutim, pa i najveća šansa ne znači nužno i sigurno postignuće, jer se šanse mogu i proigrati, o čemu svjedoči bogato povijesno iskustvo.
