摘要：Socijalistički poreci kao uostalom i drugi tipovi poredaka, nastoje, između ostaloga, osigurati podršku i lojalnost pučanstva, i na taj način, u cilju osiguranja svoje stabilnosti, reducirati primjenu nasilja na minimum. To, nasuprot liberalno-demokratskim porecim, njih obilježava upotreba bitno drukčijih mehanizama opravdanja vlasti. Etabliranjem novog sustava dominacije poništeni su, uz ostalo, autonomni mehanizmi artikulacije političkih interesa. Njihovu ulogu preuzima komunistička partija kao privilegirani tumač "povijesnih" interesa radničke klase. Parlamentarne izbore i slobodnu konkurenciju više partija s različitim programima službenih doktrina ("marksizma-lenjinizma") smatrala je "buržoaskim formalizmom"; odnosno "parlamentarnim kretenizmom". Stoga se vlast u porecima sovjetskog tipa samoopravdava, autolegitimira, a ne legitimira. Povijesni događaji u nizu zemalja Istočne Europe tijekom 1989. godine pokazuju, međutim, da su u većini tih zemalja akceptirani mehanizmi bez čijeg postojanja nije moguće spriječiti birokratizaciju političke vlasti i, dakako osigurati njezinu demokratsku legitimaciju.
