摘要：Razumijevanje otuđenog čovjeka koji u povijesnom razvoju stječe sve više slobode, ali se u suvremenom društvu sve više osjeća izolirano od prirode i drugih ljudi, povezuje se u djelima Gaje Petrovića, istaknutog praksisovca, s univerzalnim humanističkim opredjeljenjima i dinamičkom psihologijom. Kada svoju pozornost usmjerava na Ericha Fromma i njegovog čovjeka za sebe, traži odgovore na pitanja što je u Frommovu shvaćanju posebno zanimljivo za tadašnju i buduću filozofiju. Zanima ga Frommovo istraživanje korijena bijega od slobode u čovjekovoj prirodi i suvremenom društvu, ali i mogućnosti oslobađanja čovjeka od tereta kojeg je postavio sam sebi. Pojmovi ljudska priroda i alijenacija Gaji Petroviću služe za produbljenje i proširenje filozofskih promišljanja o čovjeku, kako bi ponudio rješenje osnovnih problema egzistencije i društvenih odnosa. Jedna od zajedničkih točki susreta Gaje Petrovića i Ericha Fromma jest i raskorak između čovjekove biti i stvarne, praktične egzistencije. U središtu njihove filozofije je čovjek, njegova priroda i proturječnosti s kojima se suočava kao stvaralačko biće prakse. Zajedničko im je i pitanje treba li i kako ponovno koristiti dosege praktičnog uma i/ili nastaviti tamo gdje se je stalo u filozofskom konceptu otuđenog čovjeka? Hoće li razmatranje alijenacije i dezalijenacije konačno obnoviti misao o Čovjeku koji, nažalost, nije to što jest, a treba biti ono što bi mogao biti?
关键词：otuđenje; razotuđenje; sloboda čovjeka; ljudska priroda; Praxis; Erich Fromm; Gajo Petrović
