摘要：Autor u svom radu razmatra srebrni reljef sv. Vlaha iz crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. Sačuvani reljef je zasigurno dio stare srebrne pale iz Svečeve crkve i u radu se razmatra kao jedini ulomak jedne od dubrovačkih srebrnih pala koje su se nalazile u Dominikanskoj i Franjevačkoj crkvi, kao i dubrovačkoj prvostolnici – Gospi Velikoj. Zlatari Nikola iz Firence i Francesco iz Bergama, nastanjeni u Dubrovniku, ugovorili su rad na pali u prosincu 1417. s rizničarima stolne crkve. Kotoranin Lovro Marinov Dobričević 1477. izrezbario je i oslikao drvene vratnice srebrne pale u crkvi sv. Vlaha i obvezao se iznutra naslikati ikonografski prikaz Navještenja s likovima Gospe i arkanđela Gabrijela, a izvana osamnaest svetačkih likova. Godine 1548. dubrovački slikar Krile Antunović poslije oštećenja drvenih vratnica izvršio je popravak po uzoru starih vratnica. Srebrna pala bila je smještena ispod kamenog ciborija u crkvi sv. Vlaha. Nakon požara crkve sv. Vlaha u noći 24. i 25. svibnja 1706. g., Veliko vijeće na sjednici 27. svibnja donijelo je odluku da se pretope svi srebrni predmeti iz riznice sv. Vlaha, osim kipova, biskupskog štapa i onih predmeta koji se dadu popraviti. Kao više-manje neoštećeni srebrni reljef sv. Vlaha s oštećene srebrne pale postavljen je na novi mramorni oltar Marina Gropellija, kao svojevrsni memento iz stare romaničke crkve. Reljef sv. Vlaha na indirektan način nam pokazuje na važnost Dubrovnika kao zlatarskog centra, u kojem su djelovali brojni zlatari iz raznih središta, stvarajući specifičan »dubrovački« način obrade plemenitih kovina, sintetizirajući razne zlatarske tradicije u novu kvalitetu.
