摘要：U situaciji kada se pojavljuju prvi redovitiji oblici obrazovanja prevoditelja u Hrvatskoj te se očekuje uvođenje prevoditeljskog studija kao redovnog diplomskog programa, čini se neophodnim pomnije razmotriti pitanje poželjne prevoditeljske kompetencije i prevoditeljskih zadataka. U članku se to čini s obzirom na povremenu praksu postavljanja pred (buduće) prevoditelje zadataka koji se ni u evropskoj praksi stručnog prevođenja ni u radovima teoretičara prevođenja ne pojavljuju kao bitan aspekt prevoditeljskog djelovanja. Članak se usredotočuje na jezičnu kompetenciju prevoditelja te navodi primjere jezične prakse u hrvatskom i u stranom jeziku kakva se ponekad preporučuje prevoditeljima, iako za to nema oslonca u dominantnom suvremenom poimanju prijevodnog procesa. Ukazuje se da se praćenjem takvih nefleksibilnih jezičnih obrazaca ignoriraju osobine konkretnog teksta i situacijskog konteksta te se negira priroda prevođenja kao svrhovite komunikacijske aktivnosti, čija svrha nikako nije uvijek ista i unaprijed zadana. Autorica prednost daje stavu da se poželjno (jezično) ponašanje prevoditelja određuje prema osobinama konkretne komunikacijske situacije, među kojima značajno mjesto zauzimaju komunikacijske namjere i očekivanja sudionika u komunikacijskom procesu.
