摘要：Misionarski rad u 21. stoljeću prepoznat je kao rad “od svuda prema bilo kuda” i sve je više usmjeren na koncepte misionarskih partnerstava i međuovisnosti. Međutim, isuviše često misionarska partnerstva u Jugoistočnoj Europi ostaju ukopana u pričama o disfunkcionalnim odnosima. Jesu li snaga i utjecaj globalne Crkve koja sudjeluje u izvršenju Božjeg nauma u neposrednoj vezi sa našom sposobnošću da funkcioniramo zajedno preko granica naše etničke pripadnosti, tradicije i društveno-ekonomskog statusa? Ako je tome tako, kako onda domaći i strani kršćani mogu nadići ponavljajuće negativne obrasce svojih odnosa? Kako bi istražio neke od temeljnih pretpostavki koje proizlaze iz prethodnog pitanja, ovaj članak će prvo razmotriti misiološko štivo Prve poslanice Korinćanima 11,17-34. Drugo, ovaj članak će ponuditi kritičku analizu odabranog hrvatskog slučaja koji svjedoči o primjeru jednog uspješnog prošlog partnerstva između domaćih i zapadnih misionara, usmjeravajući se na tri relevantna koncepta koji iz njega proizlaze: organski timovi, ekonomske paradigme, te temelji istinske snage misionarstva. Na poslijetku, uzimajući u obzir Pavlove upute i ključna pitanja koja proizlaze iz odabrane studije slučaja, članak će predložiti misiološke implikacije za buduće trans-kulturalne odnose u Jugoistočnoj Europi.
