摘要：Poduzete mjere ekonomske politike u analiziranom trinaestgodišnjem razdoblju 2001.-2013., nisu bile dovoljno učinkovite glede unapređenja ekonomskoga položaja hrvatskoga hotelijerstva. Mjere ekonomske politike bile su odraz nedorečene politike razvoja turizma pa samim time i hotelijerstva. Usporedba ekonomskoga položaja hrvatskoga hotelijerstva s hotelijerstvom izabranih zemalja (Španjolska, Francuska, Italija, Mađarska, Grčka i Turska) ukazuje na lošiji ekonomski položaj hrvatskoga, što je dobrim djelom i odraz (ne)poduzetih mjera ekonomske politike. Rad je dokazao da odabrane sastavnice ekonomske politike (PDV, tečaj i kamatna stopa) bitno predodređuju ekonomski položaj hrvatskog hotelijerstva na način da ograničavaju uspješnost poslovanja te ga čine manje konkurentnim u odnosu na neposredno okruženje. Model međuovisnosti ključnih sastavnica ekonomske politike i ekonomskoga položaja hotelijerstva pokazuje da promjene odabranih sastavnica mogu rezultirati pozitivnim bruto rezultatom hotelijerstva. U aplikativnom smislu model može poslužiti kao dobra polazna točka u defi niranju novih mjera ekonomske politike kako za hrvatsko hotelijerstvo tako i za one djelatnosti koje su s njim povezane po izvoznom potencijalu (poljoprivreda, brodogradnja, prerađivačka industrija). Unatoč pozitivnim učincima primjene proaktivnih mjera važno je prepoznati i stanovita ograničenja koja se vežu uz stanje proračuna, zaduženosti i rizik zemlje.
