摘要：Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi razlike u situacijskim parametrima natjecateljske učinkovitosti teniske igre između istih Grand Slam turnira odigranih u 2010. i 2011. godini. Istraživanje je obuhvatilo tri Grand Slam natjecanja: Roland Garros, Wimbledon i US Open. Uzorak entiteta činila je statistika igre 1524 gema iz 127 pojedinačnih susreta muškaraca odigranih u glavnom ždrijebu navedena tri turnira tijekom dvije promatrane godine. Izračunati su osnovni centralni i disperzivni parametri varijabli, a razlike u statističkim parametrima za procjenu efikasnosti teniske igre utvrđene su t-testom za nezavisne uzorke (na razini značajnosti od p<0,05). Najmanje razlike pojavile su se na Roland Garrosu. Općenito, na sva tri Grand Slam natjecanja uočeno je smanjenje brzine prvoga i drugoga servisa u 2011. godini, što najvjerojatnije upućuje na to da se u filozofiji pristupa igri igrači više „okreću“ drugim obilježjima servisa osim same snage izvođenja kako bi aktivno ušli u poen. Na Roland Garrosu se u 2011. godini povećao broj neprisiljenih pogrešaka, dok je na brzoj travnatoj podlozi Wimbledona i betonskoj podlozi US Opena uočeno statistički značajno smanjenje broja neprisiljenih pogrešaka i winnera. Dobiveni rezultati na svojevrstan način daju do znanja kako tenis na brzim podlogama ide u smjeru nešto sigurnije igre s manjim rizikom u početnom i središnjem dijelu poena, a tenis na sporim podlogama kreće se u smjeru agresivnije igre u središnjem dijelu poena.
关键词：analiza teniske igre; situacijska efikasnost u tenisu; teniska statistika
