摘要：U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova.
