摘要：Teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju vrlo je utjecajna u hrvatskim društvenim znanostima. Rad analizira teorijska i empirijska uporišta njegovih radova o radikalnom egalitarizmu s kraja 1960-ih godina. Tri su temeljna teksta u kojima je Županov razvio teoriju o egalitarizmu kao prepreci razvoju: “Proizvođač i riziko” (1967.), “Ekonomske aspiracije i društvena norma egalitarnosti”, koji je objavio s Darinkom Tadić (1969.), te “Egalitarizam i industrijalizam” (1969.), koje je u svojim kasnijim radovima prenosio. Analiza ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji njegova teza o radikalnom egalitarizmu. Drugo, kontekstualizacija njegova rada u kasne šezdesete godine propituje tezu o njegovu radu kao kritičkoj praksi unutar tog režima, odnosno pokazuje kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio liberalne reformske struje koja je zagovarala daljnje širenje tržišnih odnosa. Treće, osporava se teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja. Nasuprot tome, uvodi se pristup višestrukih moderniteta prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
关键词：egalitarizam; Josip Županov; društvene vrijednost;; liberalizam; modernizacija
